Novo čitanje islamske revolucije s gledišta Imama Hameneija

Muhammad Reza Mutazadiyan

Pronicljivo viđenje Vođe revolucije upućuje nas na to da je za općenito sagledavanje islamske revolucije nužno posjedovati ispravnu prosudbu o revoluciji, odnosno kako on to vidi:

„Iako je sa svojih trideset godina revolucija još u periodu mladosti, nema sumnje da ukoliko osmotrimo tih tirdeset godina njene prošlosti možemo donijeti određene sudove o njenim rezultatima i uspjesima. Pri tom prosuđivanju ne smijemo napraviti grešku, a to me moguće samo uz objektivan i realan pristup.

Mnogo puta smo već rekli, i sada to ponavljamo, da ono što govorimo nije poput objave kur'anskih ajeta. Ne želimo da bilo ko naše riječi poredi s Objavom. Ne, ja samo iznosim svoje mišljenje i posve sam spreman i voljan da se o njemu raspravlja, pa i ovdje u studentskim krugovima.

Napravimo li cjelovit osvrt na revoluciju i fenomen stvaranja islamske republike, onda nas pojedina partikularna viđenja neće odvesti na stranputicu i u grešku. Ukoiko vidimo samo neke aspekte određenog pitanja, možemo skrenuti sa željenog pravca, i to katkad može dovesti do toga da čovjek napravi grešku pa čak i izgubi svoj cilj. Hoću reći da ne smijemo dopustiti da sagledavanje određenih aspekata i dimenzija ne smije dovesti do toga da zaboravimo na viđenje cjeline, jer viđenje cjeline nosi prave pouke za nas.“

Prvi aspekt koji valja razmotriti kako bi naše poimanje i razumijevanje islamske revolucije bilo kompletno jesu ciljevi islamske revolucije: „U obzir sam uzeo nekoliko različitih aspekata oko kojih bi vrijedilo raspravljati. Prvi među njima jeste cilj islamske revolucije. Temeljni cilj revolucije bio je omogućiti izgradnu takve ličnosti Iranca da će se on odlikovati sljedećim kvalitetima: biti nezavisan, slobodan, uživati materijalnu samostalnost i sigurnost, biti odan svojoj religiji, krasiti se visokim moralom, ravnopravno učestvovati u tehnološkom i naučnom napretku savremenog čovječanstva i biti slobodan u punom smislu tog pojma. Sloboda ne podrazumijeva samo društvenu slobodu, iako je i ona jedan od važnih aspekata tog pojma, već je sloboda u ovom slučaju podrazumijevala i oslobođenje zemlje ispod dominacije stranaca i imperijalista. Naime, neke zemlje su naizgled slobodne, ali su pod ogromnim stranim utjecajem. Svakako, ovdje se podrazumijevala i duhovna sloboda, odnosno izgradnja produhovljenog i moralno visoko izgrađenog čovjeka, što je jedan uzvišeni cilj. Sve ostalo što radimo samo su preduvjeti za izgradnju potpunog i produhovljenog čovjeka. Islamsko društvo treba pokazati i dokazati da stvari tako stoje.

Takav Iran bio je ono što je revolucija željela ostvariti. Možete se upitati otkud to zaključujemo u vezi s našom revolucijom? Otkud to proistječe? Odgovor je da ti kvalitete proizilaze iz atributa „islamska“. Islam, ustvari, i znači upravo ovo. Onaj ko o islamu razmišlja drugačije ustvari ne poznaje doista islam. Onaj ko misli da islam ima samo duhovnu dimenziju – pritom još da se tiče samo različitih aspekata bogoštovlja poput ibadeta, zikra, dova, ahlaka... – i da islam nema ništa sa željama naroda, njihovim potrebama i materijalnim aspektima života ne poznaje islam na pravi način. U terminu islam sadržano je i objedinjeno sve ono o čemu sam maloprije govorio: i društvene potrebe zajednice poput pravde, sigurnosti, napretka, društvenog bogatstva, slobode i nezavisnosti..., i sve ono što se tješnje tiče budućeg, onosvjetskog života, poput duhovne izgradnje, bogobojaznosti, skušenosti, etičkog usavršavanja itd.

Kur'anski ajet nas obaviještava da ukoliko budemo bogobojazni i vjernici, na nas će se izlijevati blagodati s nebesa i Zemlje. Nebeske bagodati pritom jesu upravo ta duhovnost, božanski blagoslovi i nadahnuća, bliskost Božija, činjenica da se nebeski meleki mole za oprost naših grijeha, činjenicu da su ispravni robovi Božiji poput nositelja Arša Njegovog na Zemlji. A zemaljske blagodati na koje se ovdje misli jesu ono što ima veze sa ovosvjetskim životom čovjeka: sloboda, napredak, nezavisnost, sigurnost, opskrba, zdravlje i slično. Sve je to islam. I zato, kada kažemo islamska revolucija, pod tim pojmom podrazumijevamo sve ove razičite dimenzije.“

Iako se islamska revolucija jeste desila u Iranu, i iako je ona, kako Vođa revolucije kaže, bila želja iranskog naroda, on istovremeno ističe da islamska revolucije nije ograničena prostorom, ne tiče se samo jednog naroda i jedne zemlje. Ona je uzor i ideal za sva islamska i neislamska društva. Naš cilj bio je izgraditi društvo koje će se temeljiti na ovim vrijednostima – mi, znači narod Irana, iranski revolucionari, ne tek skupina lidera – željeli smo ponuditi islamskom ummetu ali i ostatku svijeta uzor za koji će se moći reći da je to ono što je ideal islama, ali istodobno i ideal svakog dobrohotnog čovjeka svijeta. Željeli smo dokazati da se radi o ostvarivim idealima. Jer, i u vrijeme naše revolucije bilo je onih koji su govorili kako su naši ciljevi i ideali plemeniti i ispravni, ali neostvarivi. Zato je naša revolucija uzor koji svim muslimanima svijeta, ma gdje živjeli, predstavlja dokaz kako je ideale islamskog društva moguće ostvariti. Kao što je to bio naš cilj u prošlosti, isti cilj pred nama stoji i u budućnosti. Dokazati da je valjano islamsko društvo moguće bio je i ostaje naš prioritetni cilj.

Naravno, na tom putu pred nama su stajale i stoje prepreke. Mi smo uvijek bili svjesni realnosti vremena i prostora u kome živimo. Te činjenice nikad i nipošto nismo prenebregavali. Koliko te činjenice pomažu a koliko odmažu u dosezanju željenih ciljeva? Naravno, postojale su smetnje, i da ih nije bilo naš ciljeve bi bilo kudikamo lakše ostvariti. Ali upravo postojanje prepreka tjera čovjeka da uloži dodatni duhovni i fizički napor kako bi ih prevazišao, a upravo taj napor jeste ono što mi podrazumijevamo pod pojmom džihad. Da ne postoje prepreke, ni džihad ne bi imao smisla.

Džihad znači ulaganje truda i napora kako bi se prevazišlo prepreke. Pri tom bismo te prepreke mogli podijeliti na unutrašnje i vanjske. Pod unutrašnjim preprekama podrazumijevali bismo borbu sa samim sobom, ispravljanje stvari u našim redovima, nastojanje da se u našem društvu uspostavi ispravan poredak. Unutrašnje prepreku ustvaroi jesu naše slabosti: intelektualna slabost, idejna slabost, želja za traženjem olakšica i pojednostavljivanjem stvari. I to ponekad zbilja predstavlja golemi problem. Ipak, najveću unutrašnju prepreku predstavlja sama nespremnost da se suočimo sa problemima.

Vođe revolucije odgoj društva, odnosno loš društveni odgoj kroz dobar dio naše povijesti, smatra jednom od najvećih unutrašnjih prepreka za ozbiljenje ideala revolucije. On, tako, kaže: „Danas vidimo da je kod nas prisutan svojevrsi „mi to možemo“ duh. Ukoliko danas pitate možemo li, naprimjer, proizvesti najdelikatniju i najspecifičniju tehničku robu, dobit ćete odgovor da to možemo. I doista, mladi muslimanski naučnici i stručnjacu u Islamskoj Republici u stanju su da odogovore valjano na sve potrebe i izazove koji stoje pred njima. Međutim, u ranim danima revolucije nije bilo tako. Kad bismo se onda našli pred bilo kakvim ozbiljnijim problemo, ozbiljnijom potrebom, čuli biste kako mi to ne možemo, kako nismo u stanju nešto napraviti. Tada nije postojao ovaj današnji „mi to možemo“ duh. A nepostojanje tog duha bilo je ustvari svojevrsni recidiv lošeg odgoja društva u našoj bližoj prošlosti.

Ako biste u prošlosti rekli ljudima kako je neka osoba na visokom društvenom položaju – naravno Šah je i to prednjačio i bio i u tom pogledu ponad svih – učinio kakvo loše i nedolično djelo, učinio neko zlo, napravio neki ružan postupak, ljude to uopće ne bi začudilo. Govorili su kako je to normalno i očekivano! Dakle, bili su navikli da njihovi prvaci budu, umjesto primjera čistote i ispravnosti, razvratne i nedolične ličnosti. Jednostavno, ljudi su bili naviknutoi na to da njihovi velikodostojnici, od samo Šaha počevši pa preko njegovih ministara, budu nedolični i razvratni ljudi.“

Stoga Vođa revolucije zaključuje kako je prevazilaženje takve vrste javnog mnijenja i društvenog odgoja jedno od velikih dostignuća revolucije. Također, veliki problem predstavljalo je iskorjenjivanje viđenja kakva su u društvu u predrevolucionarnom periodu uspjeli da rašire marksisti. Naime, Vođa revolucije kaže: „Marksisti su govorili: borba je stvar tradicije, i ona je neizbježna i mora se desiti sama po sebi, to je jednostavno stvar dijalektike. Smatrali su kako rad s ljudima i njihova motivacija u tom pogledu nema nikakve naročito važnosti, da se radi o stvarima koje bi ljudi trebali podrazumijevati. Tako sam u periodu pred revoluciju imao prilike razgovarati s jednim mladim čovjekom iz Mešheda koji je mi je pričao o njihovim namjerama i akcijama koje namjeravaju poduzeti. Kazao sam mu kako bi bilo dobro da više razgovaraju s ljudima, da nastoje narodu objasniti opravdanost takvih poteza i razloge zbog kojih ih treba poduzeti. Međutim, on je to odbijao rekavši: To je jednostavno isamski! Rekao sam da jeste, ali da je isto tako islamski i razgovarati s ljudima i objašnjavati ljudima stvari. I takvi stavovi bili su jedna od unutrašnjih prepreka koje su stajale pred revolucijom.“

Govoreći dalje o preprekama s kojima se revolucija suočavala, Vođa revolucije osvrnuo se i na vanjske prepreke. Naravno, riječ je o širokoj i obimnoj temi o kojoj bi se dalo dugo i detaljno raspravljati, te ćemo se ovdje tek dotaći nekih njenih glavnih značajki. Tako on ističe: „Pred revoluciju su se ispriječili svi oni koji su u ostvarenju njenih ideala vidjeli vlastitu štetu. Jednima je smetala sigurnost koju ona donosi, drugima pravda, nekima je smetao pad taagutskog režima, trećima činjenica da imperijalisti gube svoj utjecaj u zemlji... Sve njih više-manje dobro poznajete i nema potrebe da ih posebno prozivamo. Znate ko su oni kojima su smetali pravda, nezavisnost i sloboda. I takvi su ustali protiv revolucije. I takvi još uvijek stoje pred revolucijom. Prvo su diljem zemlje uzrokovali nacionalističke pobune i sukobe, od Kurdistana do Balučistana. Zatim je uslijedio nametnuti rat, vanjska agresija. Trajalo je to osam godina. Naš narod suočio se ne samo sa Sadamom, nego i sa svim onima koji su stajali iza Sadama, i uspio ih je poraziti i oboriti na koljena. A namjera im je bila uništiti islamsku republiku, porušiti i unazaditi našu državu. Naravno, od tog nametnutog rata naposljetku je bilo i koristi po nas. Mi smo kao narod i revolucija uspijeli iznijeti se sa svim prijetnjama kojima smo bili izloženi. Iranski narod te je nedaće pretvori u vrijedan trenutak po sebe, vidio je to kao svojevrsni ispit. Radilo se o velikom, ali plodonosnom iskušenju. No, svejedno, neosporna je činjenica da nametnuti rat predstavlja veliki problem za svaku državu.

Tako smo s jedne strane imali strane zlonamjernike, s druge strane unutrašnje protivnike i smutljivce, nametnute sankcije i zavjere svjetskih moćnika. Protiv sebe smo imali, i još uvijek imamo Ameriku, i sve njene saveznike. Uzevši sve to u obzir, samo se upitajte koliko su ozbiljne bile prepreke koje su stajale pred revolucijom i njenim idealima?“

Govoreći o pozitivnim ostvarenjima i dostignućime revolucije, istakao je: „Želimo li napraviti neku ocjenu reći ćemo da su napravljene dobre stvari. Ljudi su pokazali spremnost da se iznesu sa svim teškoćama. Takvu spremnost nije pokazao nijedan drugi narod u ranijim revoucijama, poput Francuske revolucije, tokom koje su mnogi odustali. Ono što je dalo ovu izdržljivost našem narodu jesu njihove islamske težnje, ideali islama. A nije uvijek i svugdje bilo tako. Ako pogledate historiju, vidjet ćete da nije svugdje i uvijek bilo tako. Pogledajte, recimo, francusku književnost 19. stoljeća. Dovoljno je pogledati djela pisana u doba Napoleona, recimo između 1830 i 1840 godine. U romanima i poeziji toliko se ukazuje na nemoral i društvenu izopačenost, na klasnu podvojenost. Premda su slogani te revolucije zagovarali bratstvo, jednakost i pravdu. Ali životna praksa je pokazivala da su rezultati drugačiji.“

Govoreći o daljim preprekama koje stoje na dajem putu revolucije, Vođa revolucije je istakao: „Sve prepreke koje stoje pred nama stvar su volje Božije. One nisu nikakva slučajnost, jer ništa se ne dešava slučajno. Od nas se traže trud i nastojanje, inače džihad ne bi imao smisla. Uostalom, sa sličnom situacijom suočavali su se i svi Božiji poslanici. Nijedan od njih nije kročio čistom stazom bez trnja i prepreka. Ne; oni su kročili putem punim teškoća, stradanja i opsanosti. Zato očekujem da će i naš narod nastaviti ovaj put, koji je božanski odnosno put Božijih poslanika, i da će nastaviti ponosno koračati stazom islamske revolucije. Ako istrajete, ako ne posustanete nego se nastavite truditi, sigurno je da je pobjeda pred vama.“