Zbog prirodnog položaja, isključivih klimatskih i geografskih uvjeta, Iran se smatra jednim od prvih naseobina predpovjesnog čovjeka, teorija podpomognuta arheološkim, antropološkim i paleontološkim studijama.

Iako je pojavljivanje prvih grupa ljudskih naseljenika još uvijek nejasno i u stvari neznamo od kuda su ti prvi stanovnici došli, prema Philipu Smithu, poznatom kanadskom arheologu koji je također sudjelovao u iskopavanju povjesnog područja Gandž Dare, u Hersinu, jednom od prvih predpovjesnih sela Irana: „.. čini se prirodnim pretpostaviti da su se tijekom Pleistocena, otprilike prije milijun godina, različite ljudske zajednice preselili iz Afrike u različite regije Europe i Zapadne azije, te konačno u Mezopotamiju i Iran, donoseći sa sobom njihovo specifično kameno oruđe.“

Krajem devetnaestog stoljeća, Jacque De Morgan, francuski arheolog, otkrio je više kamenog oruđa povezanih sa razdobljem Pleistocena u regiji Kaspijskog mora. 1966. i 1967. godine grupa sa Sveučilišta u Minnesoti provela je istraživanje, pod nadzorom Gary Hume-a na području Balučistana (Ladiz i Meškid), koje je rezultiralo otkrićem kolekcije kamenog oruđa i artefakata koji pripadaju Donjem Paleolitiku. Gore navedeni arheolog nazvao je artefakte Ladizianska kultura. Ova otkrića pokazuju da su jugoistočne regije Irana stvarno bile naseljene u doba Donjeg Paleolitika, prije oko sto do osamdeset tisuća godina.

1975. godine arheološke i paleontološke studije provedene u sjeverozapadnim regijama Irana, na području jugoistočno od jezera Urmija između Marageja, Mijaneha i Tabriza, na padinama planina Sahand, otkrila su artefakte povezane sa Donjim Paleolitikom. To kameno oruđe pripadalo je prvim stanovnicima sjeverozapadnih područja Irana uključujući i Republiku Azerbejdžan.

Gospođa Hind Sadek-Kooros koja je provela ovu studiju povezuje ove predmete sa Ašelskom industrijom, čineći ih otprilike sto tisuća godina starih.

Druga regija Irana gdje su pronađeni neki od najstarijih znakova stanovanja je bazen rijeke Kašf u Razavi Horasanu (40 kilometara sjeveroistočno od Mašhada), koja su studije dvojice znanstvenika A. Ariai-ja i C. Thibaulta 1974. i 1975. godine. Prvi dokaz ljudi na tom platou pronađen je u blizini te rijeke, gotovo osam stotina tisuća godina star. Ova dva znanstvenika vjeruju da je u doba Pleistocena ovdje bilo jezero koje se postepeno isušilo. Moguće je da su različite grupe stanovnika živjele uz jezero i ostavile za sobom raznoliko oruđe uključujući i sječiva, sjeckalice i noževe.

Profesor Carlton S. Coon, američki arheolog proveo je svoje prvo istraživanje u pogledu razdoblja Srednjeg Paleolitika u nekoliko drevnih špilja u Iranu uključujući: Kamarband i Huto (blizu Behšara), Šekarčijan (u Behistunu) i Tamtame (u okolici Orumijeha i Kunika u Južnom Horasanu blizu granice sa Afganistanom). Postigao je vrijedne rezultate u pogledu iranskog kamenog doba, te također „Baradustijske“ kulture. Rezultat svojih istraživanja iznio je u knjizi Sedam pećina, arheološka istraživanja na Srednjem istoku, kao i u drugim knjigama i člancima.

Istraživanje pećine Kamarband otkrilo je šest slojeva naseobe od Paleolitika do predkeramičkog Neolitika. Uz nekoliko malih noževa od kremena, dabrovih i jelenovih kostiju najznačajniji pronalazak iz pećine bila je ljudska lubanja mlade neandertalske djevojke.

Artefakti pronađeni u Huto pećini pored Kamarband pećine kompletirali su ovu kolekciju. Istraživanja kamenog doba u Iranu i pećinskih dana u ovoj regiji nastavio je profesor Mc Burney u sjeveroistočnim područjima Irana, osobito u pećinama Kej Aram i Ali Tepe u Gurganu, te također u zapadnih regijama Irana poput centralnih planina planinskog lanca Zagros. Ova istraživanja otkrila su mnogo artefakata iz Musterijenskog doba, otprije oko pedeset do šezdeset tisuća godina.

Različiti artefakti iz Musterijanske kulture Srednjeg paleolitika također su pronađeni u sjevernim i sjeveroistočnim regijama Irana, posebice u pećini Tamtame blizu Orumija, pećina Kor i Šekarčijan blizu Behistuna u pokrajini Kirmanšah i drugih pećina područja Zagros.Tokom Gornjeg Paleolitika i Post – Paleolitika ljudske naseobine su bile najčešće koncentrirane u zapadnim područjima Irana, poput planinskog lanca Zagros. U sjevernim i sjeveroistočnim regijama Irana, osim različitih pronalazaka u pećinama Huto, Kamarband, Behšar i Ali Tepe, između Behšara i Gurgana, drugi ostaci iz gore navedenih razdoblja nisu pronađeni. Arheolozi su iskopali druge predmete koji pripadaju u ova dva perioda na povjesnim položajima poput doline Halilan pećina Ize i Ive u zapadnom Kuzistanu, Kor u Behistunu i Pasangar u Luristanu. Prema arheolozima specijaliziranim za Kameno doba u Iranu nikad nisu pronađeni jasni i izraziti ostaci iz razdoblja Mezolitika.

Razdoblje Neolitika smatra se revolucionarnom erom u povijesti čovječanstva. U ovom razdoblju čovjek je napravio golemi iskorak u evoluciji i napredovao u različitim kulturnim, ekonoskim i socijalnim područjima. Između 9000. i 7000. pr. Kr., poput drugih ljudi u Zapadnoj aziji i Srednjem istoku, ljudi koji su živjeli na području Irana također su sudjelovali u procesu razvoja. Uz rast ljudske populacije čovjek je ostavio fazu sakupljanja hrane (ili lova) i ušao u razdoblje proizvodnje (ili uzgoja). U ovom razdoblju naučio je kako pripitomiti različite životinje i biljke, te se također u ovo doba rodila i keramika i arhitektura. Izgradnjom malih i jednostavnih koliba od blata i gline, pokrivajući ih drvom i slamom, te na taj način kreirajući male zaselke uz potoke, rijeke ili druge sigurne lokacije, čovjek je mogao napustiti pećine i ući u „seosko - poljoprivredni“ način života. Kao rezultat rođen je urbanizam.

Sa razvojem prvih sela u sjevernoj Mezopotamiji, također svjedočimo rađanjem predpovjesnih sela u Iranu. Oni uključuju lokacije Tepe Sarab i Tepe Asijab u Kirmanšahu, Gandž Dare u Hersinu, Tepe Guran na području Holejlan, Hadži Firuz u Zapadnom Azarbajdžanu, Abdulhusein lokalitetu u pokrajini Kirmanšah, Musijan i Ali Koš u Deloranu, Sang Čakmag u Šahrudu, ravnicama Zage i Kazvin, prvi naseobinski slojevi u Sialku, Kašan i Čogabanut i Bone Fazeli lokaliteti u sjevernim djelovima ravnice Huzistan. Među ovim gore navedenim arheološkim lokalitetima Gandž Dare u Hersinu smatra se najstarije i najkompletnije predpovjesno selo u Iranu.

Prema arhitektonskim pronalascima seosko - poljoprivredni način života razvio se u Gandž Dareu i nekim drugim povjesnim lokalitetima. Male kuće Gandž Darea izgrađene su od blata ili suncem sušenih cigli. Cigle su bile male i pravokutnog oblika i neki zidovi bili su pokriveni bijelom supstancom poput gipsa. Kuće su imale male sobe sa skladištem u donjem dijelu i konstrukcije poput silosa za skladištenje hrane. Ljudi su pokrivali svoje kuće slamom i drvenim gredama, koje su, nažalost, potpuno uništene s vremenom.

Arheologija | Metalno doba