Na osnovi arheoloških istraživanja; ostataka lončarstva, skulptura i natpisa u stijenama, rođenje civilizacije u Iranu datira se prije više od 5200 godina, a najvažniji njeni predstavnici su kulture Elama i Jirofta. Iranski narodi su se u etnojezičnom smislu formirali u središnjoj Aziji prije 4000 godina, dok oko 500 godina kasnije počinju prodirati i postepeno naseljavati jugozapadnu Aziju. Oko 1000. pr. Kr. formiraju se i specifični iranski narodi poput Perzijanaca, Medijaca, Parta, Baktrijanaca, Arahozijaca, itd.

Povijest Irana kao državne cjeline seže u razdoblje VII. stoljeća pr. Kr. kada arijsko pleme Medijaca ujedinjuje iranske narode u jednu državu koja se prostirala na Iranskoj visoravni, sjeverozapadnim dijelovima Mezopotamije i istočnoj Anatoliji. Prema Herodotu i Kteziju, riječ je o centralističkoj državi čiji je osnivač Kijaksar od Medije. Njegovog sina svrgnuo je perzijski vazal Kir Veliki iz dinastije Ahemenida koji sredinom 6. stoljeća pr. Kr. širi granice na čitavu Anatoliju i Mezopotamiju, Levant, središnju Aziju i dijelove Indije. Nova iranska država poznata je kao prvo Perzijsko Carstvo.

Drugi najznačajniji kralj ahemenidske dinastije je Darije Veliki (522. – 486. pr. Kr.) za vrijeme čije je vladavine dinastija dosegnula vrhunac moći. Država im se prostirala preko tri kontinenta (Azija, Afrika i Europa), a graditeljska dostignuća poput Perzepolisa nisu imala premca u čitavom svijetu. Službenim jezikom carstva bio je perzijski, koji je najstariji kontinuirano korišteni službeni jezik u svijetu s obzriom da isti status ima i danas. U Darijevo vrijeme razvijeno je i perzijsko pismo, te je prema njegovom naređenju na planini Behistun postavljena velika kamena ploča s natpisima koja osim općeg povjesnog ima i kulturno značenje. Naime, ona predstavlja najstariji i najdetaljniji tekst napisan na drevnom perzijskom jeziku. Osim perzijskog vrijedi izdvojiti i avestički jezik kojim se govorilo u istočnom dijelu Irana i na kojem je pisana zoroastrijska sveta knjiga Avesta. Tekst tog himnala u početku se prenosio usmenim putem, dok je zapisivanje uslijedilo u kasnijim stoljećima. Ahemenidska dinastija očuvala se više od dva stoljeća, dok nestaje 330. pr. Kr. pod najezdom Aleksandara Makedonskog koji je opljačkao i spalio prijestolnicu Perzepolis.

Idućih stotinu godina Iranom vlada helenistička dinastija Seleukida (nazvana po jednom od Aleksandrovih generala), sve dok 250. pr. Kr. Parti (jedan od iranskih naroda) na čelu s Arsakom u Horasanu podižu ustanak i postupno istjeravaju Seleukide iz Irana. Partska dinastija očuvala se idućih 500 godina, a prostirala se od Hindukuša i Pandžaba na istoku, preko Kaspijskog mora skoro do Kavkaza na sjeveru do Omanskog i Perzijskog zaljeva na jugu odnosno Eufrata na zapadu. Partska vlast objedinjavala je i iranske i helenističke karakteristike, dok se gospodarstvo temeljilo na feudalizmu. Parti su ratovali na svim frontovima: protiv Skita na sjeveru, Indijaca na istoku i Rimljana na zapadu, a presudili su im perzijski vazali predvođeni Ardaširom I. On 224. pr. Kr. osniva novu iransku dinastiju Sasanida, čime je rođeno drugo Perzijsko Carstvo. Nakon što je uspostavio kontrolu nad čitavim Iranom, rađa se kruta centralistička vlast koja će dominirati regijom iduća četiri stoljeća. Nakon Ardaširove smrti 241. godine na prijestolje stupa njegov sin Šapur Veliki koji se proslavio u pobdjedničkim ratovima protiv Rimskog Carstva odnosno širenju granica svoje države na zapadnu Mezopotamiju, Armeniju i Siriju. Kontinuirani iransko-rimski ratovi trajali su više od sedam stoljeća (još od vremena Parta), no niti jedna strana nikada nije u potpunosti ovladala drugom. U sasanidsko doba Iran postaje svjetskim trgovačkim raskrižjem s obzirom da je trgovao s Rimom, Indijom, Kinom, pa čak i Japanom. Sasanidska dinastija nestaje 651. godine kada je poražena od muslimansko-arapskih osvajača. Glavni uzrok njenog poraza bila je prije svega iscrpljenost zemlje zbog konstantnih ratova protiv Bizanta, te široko rasprostranjena anarhija i opća korupcija u vlasti.

Kronologija | Pojava Islama