Arapi su osvojili Ktezifont 637. godine nanijevši težak poraz Irancima u bitci kod Nahavanda 642. godine. Ovo je označilo kraj posljednje iranske dinastije. Arapski osvajači su protkali strukturu iranske civilizacije kao nitko prije, a ni poslije njih. Iran je dobio novu religiju i pismo. To je duboko utjecalo na iranski jezik i umjetnost. Ipak, ona nije potpuno uništena niti apsorbirana. Ono što je bilo domaće i urođeno iranskom karakteru i običajima, sada se pojavilo u novoj i kompleksnijoj formi. Safavidska dinastija označila je kraj arapske dominacije u Iranu. Safavidi su se prvi javno pobunili protiv abasidskih kalifa i osnovali prvu muslimansku iransku vlast u Iranu. Poslije poraza safavidskog princa Amr ibn al Lajta 900. godine Samanidi su pripojili neke teritorije koji su nekad pripadali Taheridima i Safavidima. Njihova vlast trajala je ukupno 125 godina. Poslije njih, neiranska plemena osnovala su svoje dinastije Seldžuka i Gaznavaida.

Godine 962. Alptigin je proglasio svoju neovisnost od samanidskog princa Nasra u gradu Gazni. Njegovi nasljednici su raširili svoje posjede. Najčuveniji vladar iz ove kuće, Mahmud Gaznavid, poznat je po svojim teritorijalnim osvajanjima i vodio je vojne pohode protiv Indije. Poslije njegove smrti, godine 1030., počela je dekadencija. Seldžučka dinastija osnovana je nakon što je jedno od turkmenskih plemena, poznato pod imenom Seldžuk, krenulo u širenje svoje teritorijalne i političke moći, i na čelu sa Togrul Begom porazilo sultana Masuda, nasljednika Mahmudovog. On je nastavio sa osvajanjima i neprekidno pripajajući svojoj kraljevini nove teritorije, kao što su Gorgan, Tabaristan i Harazm sve do Male Azije. Umro je 1038. godine, a na mjestu kralja naslijedio ga je njegov nećak Alp Arslan (1063. - 1073.). On je izvršio nova osvajanja i povećao razmjere seldžučke kraljevine na nivo dinastije Sasanida. U tom razdoblju, hadži Nizam el - Mulk, mudri vezir Malika Šaha, imao je veliki utjecaj u  razvoju znanosti i kulture u zemljama Seldžuka.
Dalje su se smjenjivale neke manje važne dinastije kao što su harazmijska, ilhanska i timuridska. Onda je Šah Ismail udario temelje Safavidskoj dinastiji. On se 1501. godine okrunio u tek osvojenom gradu Tabrizu. Poslije njegove smrti 1524. godine naslijedio ga je njegov sin Tahmasb I. (1524. - 1576.), kada su zemljom zavladali borba za vlast i nemiri. Sljedeći kraljevi bili su Ismail II. Muhamed Hodabande, koji je 1587. godine abdicirao u korist svog sina Abasa Mirze. Novi kralj je smirio nemire koji su izbili poslije smrti Šaha Tahmasba, i udario temelje iranskog nacionalnog jedinstva. Na taj način utrt je put za kulturni, društveni i ekonomski preobražaj Irana. Za vrijeme safavidske dinastije šiitski muslimani uspjeli su se domoći nekih visokih funkcija u državnom aparatu. Šah Abas preselio je svoju prijestonicu iz Gazvina u Esfahan, koji je zatim postao divan i bogat grad. Poslije njegove smrti 1629. godine počela je dekadencija safavidske dinastije. Padu Safavida doprinijeli su raširena gramzivost i korupcija državnih činovnika. Njih su bez problema porazili Afganci pod zapovjedništvom Mahmuda Afganca.
Nedugo poslije toga, Nader Šah poveo je ustanak protiv Afganaca i uklonio ih sa vlasti i to je razdoblje ponovnog uspostavljanja narodnog jedinstva. Dinastiju Nader Šaha zbacio je Karim Kan Zand, poznat pod imenom "Vakil", koji je za prijestolno mjesto svoje vlasti odabrao Širaz, i ukrasio ga mnogim lijepim građevinama, koji je ubrzo postao stjecište pjesnika. Njegova vladavina nije potrajala, i on je morao predati vlast Aga Muhamed Kanu, osnivaču Gađar dinastije. Njihova vladavina poklapa se sa pojavom industrijske revolucije na Zapadu. Aga Muhammed proglasio se za kralja 1787. godine, na kraju uspješne kampanje protiv Rusije. On je prenio kraljevsko prijestolje u Teheran. Najbrutalniji i najomraženiji iranski monarh, Aga Muhammed, ipak je uspio otkloniti anarhiju iz zemlje. On je vodio uspješne vojne pohode protiv vanjskih neprijatelja i proglasio šiitski islam za službenu državnu vjeru. Poslije njegovog ubojstva, izmjenjivali su se njegovi nasljednici Fat Ali Šah (1798. - 1834.), Muhamed Šah (1834. - 1848.), Nasirudin Šah (1848. - 1896.), Muzaferuddin Šah (1896. - 1907.) i Ahmed Šah (1909. - 1925.).

Za vrijeme vladavine Nasiruddin Šaha, prostrani dijelovi sadašnjeg Afganistana i Pakistana odcijepljeni su od Irana. I u sjeverozapadnim oblastima, velika prostranstva oduzeta su kraljevini i stavljena pod rusku dominaciju. Prodor zapadne kulture i kraljeva putovanja u Europu, izvršili su veliki utjecaj na Iran. Zahvaljujući velikom razvoju tiska, došlo je do velikih promjena na području kulture, a jedna od posljedica toga bila je i masovna pobuna protiv duhanskih koncesija koje je Nasiruddin Šah dao europskim kolonijalistima. Pobuna je završena velikom pobjedom naroda. Nasiruddina Šaha ubile su kasnije pristalice Sejjida Džemaluddina Asad Abadija. Sljedeći kralj poslije Nasiruddin Šaha bio je njegov sin Muzaferuddin Šah, koji je došao na prijestolje kada je imao četrdeset godina. Pošto je do tada vodio lak život, zaokupljen zadovoljstvima i razonodama, nije bio u stanju upravljati poslovima zemlje.

Kronologija | Ustavotvorna revolucija