Predislamsko razdoblje

Najstariji umjetnički predmeti pronađeni na Iranskoj visoravni stari su tisuće godina. Neki od njih, kao što su bronce iz Luristana, predstavljaju remek-djela svoje vrste. Zgrade koje potiču iz ahemenidskog carstva mogu se još uvijek vidjeti u Perzepolisu i Susi (Šuš). Perzepolis je bez sumnje najljepši arhitektonski primjerak starog Irana i jedno od čuda stare arhitekture koja se još održala na Srednjem istoku. Utjecaj arhitekture Perzepolisa može se uočiti na Partenonu i na bizantskim zgradama, a kasnije, i u sasanidskoj umjetnosti. Parti su uveli dvije nove arhitektonske forme koje su se veoma koristile i poslije njih. Prva je "ivan" dugačka sala sa svodovima zatvorena samo sa jedne strane. "Ivan" je postao izrazita i stalna odlika perzijske arhitekture. Druga tipična partska novina bila je polukupola oslonjena na stalaktite, iznad konstrukcije četvrtastih dimenzija.
Sasanidski kraljevi su klesali kolosalne bareljefe na obroncima planina radi prikazivanja svojih najslavnijih podviga. Mnogi primjeri te vrste mogu se videti i danas. Sasanidi su isto tako bili veoma zainteresirani za arhitekturu, a njihov najveći doprinos na tom polju bilo je uvođenje razrada "ivana" sa otvorenim svodovima, što je primjenjivano u njihovoj prijestlonici, Ktesifonu, blizu današnjeg Bagdada. "Ktesifonski luk", koji i danas postoji, jedno je od remek-dijela arhitekture toga vremena. Sasanidsko razdoblje se također ogleda u keramičkoj umjetnosti i tkanju. Sasanidski tekstil bio je cijenjen u cijelom svijetu.
 

Islamsko razdoblje

U ovom razdoblju, islamska arhitektura u Iranu napravila je ogromne korake naročito u pogledu vjerskih objekata, zahvaljujući izgradnji džamija. Nova religija usvojila je tehniku korištenu pod Sasanidima, a tip džamije sa centralnom kupolom i dva minareta postupno je postalo pravilo. Ove forme, koje su danas postale karakteristične za iransku džamiju, daju poseban izgled gradovima i naseljima Irana. Nekoliko velikih džamija iz seldžučkog perioda još postoji, među njima je "Centralna Džamija" (Masđede Džu'me) u Isfahanu, koja pokazuje savršenstvo koje je bila dostigla arhitektura ovog vremena. Naročito je bilo rasprostranjeno korištenje ornamenata napravljenih od cigli. Pod Timuridima i Safavidima, kupole i minareti sve više su dobivali svoj konačan oblik, a korištenje ploča od glaziranog fajansa, koje je kasnije postalo tipično za sve perzijske vjerske građevine, postalo je sve češće.
Remek-djela, kao na primjer džamija šejha Lutfulaha u Isfahanu, kao i džamije i mauzoleji u Samarkandu, predstavljaju divne ilustracije raznolikosti upotrebe glaziranih pločica prekrivenih arabeskama cvjetnih šara i kur'anskim ajetima, za ukrašavanje svojih zgrada. Naročito Isfahan, prijestonica Safavida, sa svojim brojnim džamijama, dvorcima, mostovima i karavansarajima, pravi je biser arhitekture iz tog izuzetnog perioda. Utjecaj iranske arhitekture bio je izuzetno velik u to vrijeme u Indiji a čuveni spomenici, kao što je Taj Mahal, sadrže mnoge elemente preuzete iz te arhitektonske tradicije.

 
Književnost

Najstariji postojeći tekstovi na perzijskom su zapisi uklesani u stijenama, koji imaju isključivo povijesno značenje. Prva veća djela su zoroastrijski i pahlavi tekstovi nastali u vrijeme Parta i Sasanida. Osim Avesta koje su značajne kako sa književnog, tako i sa vjerskog stajališta, Iran posjeduje manje ili više kompletna djela na pahlavi jeziku u kojima se iznose vjerske doktrine i praksa, i daje kronika sasanidske povijesti. Neki od tih ranijih tekstova poslužili su kao inspiracija za književna remek-djela kao što je Firdusijeva “Knjiga kraljeva” (“Šah name”). Međutim, tek kada je suvremeni perzijski, koji posjeduje bogat rječnik, djelomično izveden iz arapskog jezika, postao sasvim rasprostranjen, perzijska književnost počela se stvarno razvijati i postupno svrstavati u red velikih svjetskih književnosti.
Tijekom dva stoljeća nakon uvođenja islama u Iran, perzijski pjesnici su se uglavnom izražavali na arapskom jeziku. Oni su znatno doprinjeli razvoju gramatike tog jezika, na kome su pisali čak i poeziju. Arapska poezija ostavila je dubok utjecaj na perzijski jezik zbog činjenice da su iranski pjesnici veoma često usvajali tipično arapske forme stihova. Perzijska književnost, čija se povijest neprekidno razvijala u toku jedanaest stoljeća, spada među velike svjetske književnosti. Njen utjecaj osjećao se u predijelima od Kineskog zida do Sredozemnog mora. I u Europi, nekoliko srednjovjekovnih književnih stilova bilo je pod tim utjecajem. Mada je, nažalost, povremeno uočena sklonost ka verbalizmu u raznim žanrovima pisanih dijela, ipak, perzijski jezik je mogao izrazi ono što je mali broj jezika mogao, kao na primjer, prolaznost života na zemji, i njegova beznačajnost kada je čovjek ispunjen svješću o Božanskom blaženstvu. Ali, isto tako i radosti i ljepotu koja nam, usprkos svemu, daje smisao bivanja na zemlji.
Među najpoznatije pisce koji su istovremeno bili i filozofi i naučnici i muslimanski gnostici, treba pomenuti Hajjama, Rumija, Sadija i Hafeza. Omer Hajjam (umro 1123), na Zapadu poznat kao autor slavnih “Rubaija”, bio je također i astronom i istaknuti znanstvenik. Ovog slavnog pjesnika katrena, matematičara i filozofa, sa zapadnim svijetom upoznao je Edward Fitzgerald preko prijevoda na engleski jezik.
Dželaluddin Rumi (1207-1273), poznatiji kao Rumi ili Mevlana, najveći je pjesnik-mistik koji je ikad pisao na perzijskom. Nijedan drugi pjesnik nije izvršio takav utjecaj na duhovni život svojih sugrađana kao taj veliki gnostičar i umjetnik. Rumi je autor Masnavija - mističnog komentara Svete knjige, koji je doživio najvišu čast da bude nazvana "Kur'an na perzijskom". Ovo remek-djelo preveo je Reynold Nicholson u osam tomova, koji su jedan po jedan štampani između 1925. i 1940. godine.
Sadi (1184-1291). Stil perzijske proze i poezije dostigao je najviši stupanj savršenstva u djelima tog pjesnika iz Širaza, poznatog i cjenjenog širom Istoka. Sadijevo remek-djelo je “Đulistan” (“Ružičnjak”). Njegove mudre izreke još uvijek se citiraju na Istoku, jer je Sadi, više nego bilo koji drugi pisac, pretočio u riječi stavove i moralne tendencije Iranaca i drugih muslimanskih naroda.
Hafez (1325-1388) najveći lirski pjesnik na perzijskom jeziku, također, je rodom iz Širaza u kojem je proveo skoro čitav svoj život. Njegove pjesme izražavaju najdublje duhovne doktrine islama, izložene u Kur'anu. Nijedan drugi pjesnik na perzijskom jeziku nije uspio dostići to savršenstvo i prenijeti ono što duša u stvarnosti preživljava. Hafezov "Divan" jedno je od najznačajnijih djela perzijske književnosti. Ovo remek-djelo, zajedno sa Kur'anom i zbirkom propisa koje su postavili poslanik (s.a.v.s.) i imami (a.s.), najčešće se može naći u svakom iranskom domaćinstvu.

Kaligrafija, iluminacija i minijature

Pored arhitekture, kaligrafija je glavna vjerska umjetnost u islamskim zemljama. I samo prepisivanje teksta Časnog Kur'ana smatra se vjerskim činom, a tijekom mnogih stoljeća, muslimanski umetnici izmislili su mnoge tipove arapskog pisma, krećući se od striktne do najslobodnije reprodukcije slova. U samom islamskom Iranu, stvoren je veliki broj kaligrafskih stilova, a ta umjetnost dostigla je takav stupanj profinjenosti da se smatra značajnom umetničkom formom. Iranci pokazuju najveće poštovanje za kaligrafiju. Taj stav je zapažen još u doba Abasida i Seldžuka, kada su nastali rukopisi koji su se isticali i svojom kaligrafijom i slikovitošću svojih iluminacija. Među njima mogu se naći ne samo bezbrojne kopije Kur'ana, nego i znanstvenai povjesna djela. Stvaranje lijepih kopija Kur'ana nastavlja se i do danas: umjetnost knjigovezaca napredovala je istom brzinom kao i kaligrafija, i dostigla vrhunac u XV stoljeću. Umjetnost izrade umjetnčkih knjiga sa odgovarajućom kaligrafijom, iluminacijom, knjigovezačkom izradom predstavlja vrlo značajan dio iranske umjetnosti.

   Jedna od najpoznatijih formi iranske umjetnosti su minijature. Prvo ilustrirano djelo velike vrijednosti bila je "Zbirka kronika" od Rašida el-Dina, koja potječe iz XIII st. Poslije mongolske invazije, utjecaj Kine postajao je sve vidljiviji i donio je perzijskom slikarstvu profinjenost i istančanost koje je dostiglo vrhunac pod Timuridima i Safavidima. Knjiga, koja je inspirirala stvaranje najvećeg broja minijatura, bila je Firdusijeva epska poema. Najljepše ilustrirana knjiga, koja je ikad stvorena u Iranu, bila je čuvena "Šahnama" u verziji koju je ilustrirao Demot. Safavidi su pokazivali posebnu zainteresiranost za taj oblik umjetnosti, koji se zatim počeo uveliko upražnjavati, a istovremeno i utjecati na indijsko slikarstvo tog vremena.
Poslije završetka safavidskog razdoblja, umjetnost slikanja minijatura počela je naglo opadati. Pod Kadžarima stvorena je nova slikarska škola, koja je neke aspekte svoje umjetnosti uzimala od europske slikarske tehnike, naročito u pogledu perspektive i izvjesnog naturalizma. U moderno doba vidljive su dvije tendencije: s jedne strane, tehnika europskog slikarstva je usvojena, a s druge, došlo je do oživljavanja interesa za minijature, oblasti u kojoj je iranski genije našao jednu od svojih najsavršenijih formi izražavanja.
 

Ćilimi i Tepisi

Porijeklo iranskih tepiha i sagova potiče iz dosta davnih vremena. Ima dokaza da su iranski tepisi i sagovi postojali i prije islamskog doba. Safavidski vladari bili su prvi pokrovitelji proizvodnje tepiha. Ova umjetnost je time dostigla viši stupanj savršenstva u XVI i XVII stoljeću. Većina tepiha i ćilima izloženih širom svijeta potječe iz tog razdoblja. Poslije pada Safavida, ta umjetnost je počela opadati i dobila je nov podstrek tek pod Kadžarima. Od tada se europsko tržište postupno otvaralo za iranske ćilime koji su se uglavnom izvozili iz Istanbula. Izuzetna slava iranskih tepiha ili ćilima u osnovi je dostignuta zahvaljujući delikatnosti čvorova, novim šarama, trajnosti i usklađenosti boja.
Različite oblasti Irana imaju različite prirodne karakteristike čime se djelomično objašnjavaju različite šare koje se mogu vidjeti na različitim sagovima. Svaka oblast koja proizvodi tepihe upotrebljava svoje izrazite šare, do te mjere da šara može identificirati dio zemlje iz koga neki tepih potječe. Što se tiče boja, pošto postoji velika sličnost između biljaka koje rastu u raznim oblastima, i boja koje se koriste, one su, također, važan faktor koji omogućava da se razlikuje porijeklo tepiha.

Emajliranje, katam i obrada metala

Emajliranje, umjetnost dekoriranja metalnih površina sjajnim bojama, poznato je u Iranu još iz davnih vremena. Pronalazak drške noža sa emajlom iz drugog dijela prvog milenija p.n.e. ukazuje na drevno podrijetlo te umjetnosti. Ova umjetnost se do danas održala u Isfahanu. Opstala je samo jedna tehnika prema kojoj se bakarna osnova boji emajl bojama.
 

 Katam je posebna tehnika u kojoj se komadići drveta raznih boja, slonovača, kosti i metal povezuju i stvaraju raznovrsne geometrijske oblike, rombova, trokuta, zvijezda i poligona. Oni se spajaju u šaru i lijepe na površinu sačinjavajući opću šaru. Katam se koristio za dekoriranje nameštaja, vrata, prolaza, čak i drvenih pregrada u dvorcima. Danas, međutim, zbog visokih troškova proizvodnje, zanatlije se ograničavaju na okvire za slike, kutije, čak i dijelove nakita. Katamom se, također, ukrašava nameštaj.
 

Arheološka i klasična tradicija su dokazali da su se najstarija znanja o metalurgiji razvila u sjeveroistočnim oblastima Irana. Metalna oruđa i oružja napravljena od kovanog bakra potiču od kraja petog milenijuma p. n.e. Korištenje bakra, bronce, željeza, zlata, srebra i pravljenje raznih legura, bilo je poznato širom Irana. Svaki manji grad imao je svoje kovače, a svaki veći specijalne bazare na kojima su metalski radnici izrađivali predmete i prodavali ih tamošnjim kupcima. U nastarijim vremenima, značajniji centri njegovali su posebne stilove u pojedinim granama, tako da su zanatlije bile zaposlene, jer su kod njih naručavali predmete različite vrste. Širaz je bio poznat po svojim dubokim "repuse" radovima, Isfahan se isticao po finim gravurama i lampama. Čuven je po izradi graviranih metalnih posuda, tanjura, vaza, kutija i okriglih poslužavnika. Pri izradi koriste bakar, broncu i bijeli metal.
 

 Folklor, Glazba i Kuhinja

Kao svaka drevna civilizacija, tako i iranska posjeduje nekoliko folklornih tradicija. Uz uobičajenu kulturu, iranski folklor na zadivljajući način sažima seoske pjesme i poeme, stara predanja, natprirodna vjerovanja, mitove i legende, predanja o smrti, rađanju, vjenčanju, vremenskim pojavama, igre, izreke, zabavu i mnogo drugog, sa određenim varijacijma u zavisnosti od mjesta, ali u svakom slučaju sličnim korijenima. Iako ova tradicija nije u cjelosti sačuvana, neki običaji su se zadržali i ostvaruju vezu sa religijskim uvjerenjima naroda. Na primer, obred žaljenja i oplakivanja mučeništva imama Huseina (a.s.) ili ostalih imama (a.s.) časne poslanikove (s.a.v.s.) obitelji, koji se održavaju svake godine u mjesecu muharemu, ritual je udaranja žaljenika dlanovima u grudi, koji idući u procesiji lamentiraju nad patnjama imama Huseina (a.s.), njegove obitelji i sljedbenika. Drugi oblik su ceremonije recitiranja žalopojki i pjesama sa tužnim sadržajem, izvođenje komada u kojima glumci igraju prominentne vjerske figure. Ovaj oblik izvođenja koji se naziva "ta'zije" podržan je melodičnim dijalozima i ostvaruje duhovnu vezu s promatračima, praćen je njihovom jakom emotivnom reakcijom.
Iranci su zaljubljeni u svoje mitove i jako ih poštuju. Osjećaj viteštva je jako izražen u iranskom društvu. Prvi šiitski imam i poslanikov (s.a.v.s.) zet, imam Ali (a.s.), bio je istovremeno vrhunski duhovni vođa i plemenit i hrabar čovjek. Zapravo, u ovom pogledu on predstavlja arhetip. Mitski likovi iz Šahname, Rustem hrabri i Džamšid nose ogromnu važnost i svaki se ističe kao izuzetan primjer. Veliki iranski spomenici uglavnom su dobijali imena po Rustemu ili Džamšidu, kao Perzepolis koji se drugačije zove Taht-e Džamšid, kao i divovske kamene ploče, iz vremena Ahemenida ili Sasanida, koje se nazivaju Nakš-e Rustam.
Nacionalni praznici snažno su utkani u iransku kulturu, i u nekim slučajevima imali su prirodnu pozadinu kao što je praznik Noruz (Nova godina) 21. ožujka, koji odgovara dolasku proljeća, ili praznik izleta 13-og dana Nove godine (2. travanj). Za ovaj praznik vezan je i drugi poznati iranski običaj - pripremanje sofre, ili "haft sin" koji se sastoji od iznošenja sedam predmeta koji počinju slovom "s" prvog dana nove godine, odnosno proljeća.
Vrline viteštva i hrabrosti zauzimaju vrlo važno mjesto u tradicionalnom iranskom društvu, što je rezultiralo osnivanjem jedne vrste tradicionalnog sporta po imenu "Zur Hanei". Ovaj sport se sastoji od hrvanja, ritmičkog podizanja i mahanja drvenim čuljevima, podizanja teškog gvozdenog predmeta u obliku luka (kabade), čime se vježba upravljanje pramcem broda, nošenje kamena za vežbanje nošenja štita, okretanje (za održavanje ravnoteže prilikom jahanja).
 

  Riža, razno povrće, žitarice i meso su najčešće namirnice u ishrani Iranaca. U lokalnim mjestima se najviše jede povrće. Nacionalno jelo je ćelo kebab (ćevap sa rižom), piletina i juhe, odnosno čorbe. Na sjeveru se najčešće spremaju jela s ribom, a na jugu se jedu škampi. Od ikre jesetre, koja se lovi u Kaspijskom jezeru, dobiva se najkvalitetniji kavijar. U iranskim hotelima i restoranima mogu se naručiti i jela kao biftek, stek, špageti, pizze i slično. U nekim restoranima kao specijalitet služi se ćelo kebab i piletina. Budući da su islamske vjere, Iranci u ishrani koriste meso koje mora biti halal, zaklano po vjerskim propisima.
 

Muzika

Bez sumnje, iranska muzika ima drevne korijene, a zahvaljujući grčkim povjesnim i arheološkim dokazima, postoji izvjesno saznanje i o instrumentima koji su se koristili čak i u davnom akamenskom periodu. Postoje svi razlozi da se vjeruje da je suvremena muzička tradicija, iako u posljednjim desetljećima prij Revolucije pod utjecajima sa strane, direktni nastavljač muzike iz doba Sasanida, o kojoj su poznati mnogi detalji. Iako se rani islam suprotstavljao upražnjavanju glazbene umjetnosti, poriv za muzikom je bio tako jak da je ostao neoslabljen. Perzijska glazba je prvenstveno osobna, intimna i spontana. Iranski glazbenik ne svira i ne pjeva na osnovu pisanih nota, već improvizira u okviru sedam modalnih struktura, poznatih pod nazivom dastgah, koje su prije melodijske, nego harmonijske.
Neki od osnovnih perzijskih instrumenata su:
- tar, šestožičani instrument,
- setar sa 3 žice,
- santur ili cimbalo, koje se svira uz pomoć dvije drvene palice,
- nej, čiji naziv se koristi za više vrsta frula,
- neje anban ili gajde.
- sorna ili zurla, puhački instrumenti
- tombak ili tarabuka, bubanj u obliku vaze.
- tabl, vrsta bubnja koja se udara sa obje strane palicama zaobljenog vrha,
- dajereh ili daire,
Iranci su veliki zaljubljenici u glazbu i u toku dvadeset i pet stoljeća pisane povijesti ne samo da su razvili vlastitu vrlo specifičnu glazbu, već su i neki njihovi glazbeni instrumenti , među kojima i gore pomenuti, prototipi modernih glazbenih instrumenata današnjice.

Kalendar

Iranski kalendar je solarni, temelji se na datumu iseljenja (hidžra) poslanika Muhammeda (s.a.v.s.). Godina počinje 21. ožujka sa dolaskom proljeća. Solarni kalendar poznaje podjelu na dvanaest mjeseci, također, a njihova imena se poklapaju sa imenima dvanaest anđela čuvara iz zoroastrijske vjere. Prvih šest mjeseci (farvardin, ordibehešt, hordad, tir, mordad i šahrivar) imaju po 31 dan, i odgovaraju periodu od 21. ožujka do 22. rujna, dok sljedećih pet mjeseci (mehr, aban, azar, dej i bahman) imaju po 30 dana. Dvanaesti mjesec, esfand, ima 29 dana, osim u prestupnoj godini, kada ima 3o dana. 2007. godina po kršćanskom kalendaru odgovara solarnoj 1385/86. godini po iranskom kalendaru. Hidžretsko i kršćansko računanje vremena je recipročno zastupljeno u Iranu. Praznici u Iranu podjeljeni su u dvije grupe. U prvu spadaju praznici i nacionalne svetkovine, od kojih su najvažniji:

- 01. - 05. farvardin (21. - 26. ožujak) Nova godina
- 12. farvardin (1.travanj), Dan Islamske Republike Irana
- 13. farvardin (2. travanj), Dan prirode
- 15. hordad (5. lipanj), Dan prvog islamskog ustanka protiv Pahlavijevog režima,
- 21. i 22. bahman (10. i 11. veljača), Pobjeda Islamske Revolucije 1979. godine,
- 29. esfand (20. ožujak) obilježava se Nacionalizacija naftne industrije iz 1951.
godine.
U prijestupnim godinama praznici se razlikuju od kršćanskog kalendara.

Drugu grupu čine vjerski praznici koji se izračunavaju posredstvom hidžretskog lunarnog kalendara i zbog toga su promenljivi. To su:

- rođendan poslanika Muhammeda (s.a.v.s.), (17. rabiu-l-avval),
- Dan otpočinjanja poslanstva Božijeg poslanika (s.a.v.s.) (27. redžeb),
- Eid Kurban (10. zilhidže), Kurban Bajram
- Eid el-Gadir (18. zilhidže),
- Eid-ul-Fitr (1. ševal, kraj posta), Ramazanski bajram
- rođendan hazreti Alija (a.s.). (13. redžeb),
- preseljenje Božijeg poslanika (s.a.v.s.) i imama Hasana (a.s.), njegovog unuka
(28. safar),
- mučeništvo imama Alija (a.s.), (21. ramazan),
- rođendan imama Reze (a.s.), (11. zika'de).
- Tasua i Ašura (9. i 10. muharem, mjeseca žalosti kada su ubijeni imam Husein
A.S. i njegovi drugovi),
- Arba'in (četrdeset dana od mučeništva imama Huseina (a.s.)
- rođendan imama Mahdija (a.s.), (15. ševal),
- mučeništvo imama Džafera Sadika (a.s.), (25. ševal).
Dani u nedelji su:

- šanbe (subota)
- jekšanbe (nedjelja)
- došanbe (ponedjeljak)
- sešanbe (utorak)
- čaharšanbe (srijeda)
- panđšanbe (četvrtak)
- đom'e (petak)
Kao i u većini muslimanskih zemalja, petak je dan tjednog odmora, dok je subota prvi radni dan.