Smatra se da je
povijest Irana na osnovi istraživanja arheoloških nalaza,
ostataka grnčarije, kipova i natpisa u stijenama,
započela prije 4.000 godina, dok povijest Irana kao
državne cjeline seže u razdoblje VIII. odnosno IX st.
p.n.e.. Negdje je u to vrijeme, arijsko pleme iz Međena, prema Herodotu
i Krozajsu, u zapadnom Iranu utemeljilo centralnu vlast
koju je 550.
godine p.n.e. svrgnuo ahamenidski vladar Kir. Međanska
vlast pokrivala je matično
područje, Perzis i dijelove Mezopotamije. Iz tog vremena
potječe kamena ploča koja se neko vrijeme čuvala, da bi
kasnije bila uništena.
U vrijeme kralja Darija (521-485), najmoćnijeg
vladara Ahamenida, kada je ova dinastija bila na vrhuncu
svoje moći, Iranci su imali službeni jezik, pismo i bogatu
tradiciju. Po njegovom naređenju na planini Bisutun
postavljena je velika kamena ploča sa natpisima, koja osim
općeg povjesnog ima i kulturno značenje. Ona predstavlja
najstariji i najdetaljniji tekst napisan na drevnom
perzijskom jeziku. Tekst svete knjige Aveste prenosio se i
čuvao usmenim putem, sve do zapisivanja, koje je usljedilo
u kasnijim stoljećima.
Ahamenidska dinastija je
nestala 330. godine prije Krista., kada je Aleksandar
Makedonski u svom naletu opljačkao i spalio njenu
prijestolnicu Perzepolis i ubio Darija III. Od tada pa do
250. godine Iranom su vladali Grci, potomci Aleksandrovog
generala Selekusa, koji je poslije njegove smrti osnovao
novu dinastiju. Točku na grčku vladavinu Iranom stavio je
Arašk, koji je u Horasanu osnovao partsku dinastiju,
postupno istjerao Grke iz Irana i vladao do 226. Partska
kraljevina se na vrhuncu svoje moći prostirala od Hindu
Kuša i Pendžaba na istoku, od Kaspijskog mora skoro do Kavkaza na sjeveru, Omanskog zaljeva i
Perzijskog zaljeva na jugu, i Eufrata na zapadu. Partska
vlast je bila inficirana grčkom kulturom i imala je
karakteristike feudalizma. 224. godine p.n.e. posljednjeg
partskog kralja ubio je Ardešir Babakan, osnivač
sasanidske dinastije. On je uspjeo da porazi mnoge već
formirane lokalne uprave i učvrsti moćnu, centralnu vlast.
U to vrijeme prvi put je zoroastrijska religija proglašena
za službenu religiju Carstva.
Poslije Ardeširove smrti 241. godine, na prijestolje je
došao njegov sin Šahpur I. Tijekom sljedećih 40 godina
sedmorica njegovih nasljednika su vladali Iranom.
Sasanidska dinastija je nestala 652. godine n.e. kada je
poražena od muslimansko-arapskih osvajača. Glavni uzrok
njenog poraza bila je široko rasprostranjena anarhija i
opća korupcija u vlasti.
Pojava Islama i arapska
dominacija
Arapi su osvojili Ktesifon 637. godine
nanijevši težak poraz Irancima u bitci kod Nahavanda
642. godine. Ovo je označilo kraj posljednje iranske
dinastije. Arapski osvajači su protkali strukturu
iranske civilizacije kao nitko prije, a ni poslije njih.
Iran je dobio novu religiju i pismo; to je duboko
utjecalo na iranski jezik i umjetnost. Ipak, ona nije
potpuno uništena niti apsorbirana; ono što je bilo
domaće i urođeno iranskom karakteru i običajima, sada se
pojavilo u novoj i kompleksnijoj formi.
Safavidska dinastija označila je kraj arapske dominacije
u Iranu. Safaridi su se prvi javno pobunili protiv
abasidskih kalifa i osnovali prvu muslimansku iransku
vlast u Iranu. Posle poraza safavidskog princa Amr ibn
al Lajta 900. godine Samanidi su pripojili neke
teritorije koje su nekad pripadale Taheridima i
Safavidima. Njihova vlast trajala je ukupno 125 godina.
Poslije njih, neiranska plemena osnovala su svoje
dinastije Seldžuka i Gaznavaida.
Godine 962. Alptigin je proglasio svoju
nezavisnost od samanidskog princa Nasra u gradu Gazni.
Njegovi nasljednici su raširili svoje posjede. Najčuveniji
vladar iz ove kuće, Mahmud Gaznavid, poznat je po svojim
teritorijalnim osvajanjima i vodio je vojne pohode protiv
Indije. Poslije njegove smrti, godine 1030., počela je
dekadencija. Seldžučka dinastija osnovana je nakon što je
jedno od turkmenskih plemena, poznato pod imenom Seldžuk,
krenulo u širenje svoje teritorijalne i političke moći, i
na čelu sa Togrul Begom porazilo sultana Masuda,
nasljednika Mahmudovog. On je nastavio sa osvajanjima i
neprekidno pripajajući svojoj kraljevini nove teritorije,
kao što su Gorgan, Tabaristan i Harazm sve do Male Azije.
Umro je 1038. godine, a na mjestu kralja naslijedio ga je
njegov nećak Alp Arslan (1063-73). On je izvršio nova
osvajanja i povećao razmjere seldžučke kraljevine na nivo
dinastije Sasanida. U tom razdoblju, hadži Nizam el-Mulk,
mudri vezir Malika Šaha, znatno je doprinjeo razvoju
znanosti i kulture u zemljama Seldžuka.
Dalje su se smjenjivale neke manje važne dinastije kao što
su harazmijska, ilhanska i timuridska. Onda je Šah Ismail
udario temelje Safavidskoj dinastiji. On se 1501. godine
okrunio u tek osvojenom gradu Tabrizu. Poslije njegove
smrti 1524. godine naslijedio ga je njegov sin Tahmasb I
(1524- 76), kada su zemljom zavladali borba za vlast i
nemiri. Sljedeći kraljevi bili su Ismail II Muhammed
Hodabande, koji je 1587. godine abdicirao u korist svog
sina Abasa Mirze. Novi kralj je smirio nemire koji su
izbili poslije smrti Šaha Tahmasba, i udario temelje
iranskog nacionalnog jedinstva. Na taj način utrt je put
za kulturni, društveni i ekonomski preobražaj Irana.
Za vrijeme safavidske dinastije šiitski muslimani uspjeli
su se domoći nekih visokih funkcija u državnom aparatu.
Šah Abas preselio je svoju prijestonicu iz Gazvina u
Esfahan, koji je zatim postao divan i bogat grad. Poslije
njegove smrti 1629. godine počela je dekadencija
safavidske dinastije. Padu Safavida doprinijeli su
raširena gramzivost i korupcija državnih činovnika. Njih
su bez problema porazili Afganci pod zapovjedništvom
Mahmuda Afganca.
Nedugo poslije toga, Nader Šah poveo je ustanak protiv
Afganaca i uklonio ih sa vlasti i to je razdoblje ponovnog
uspostavljanja narodnog jedinstva. Dinastiju Nader Šaha
zbacio je Karim Kan Zand, poznat pod imenom "Vakil", koji
je za prijestolno mjesto svoje vlasti odabrao Širaz, i
ukrasio ga mnogim lijepim građevinama, koji je ubrzo
postao stjecište pjesnika. Njegova vladavina nije
potrajala, i on je morao predati vlast Aga Muhammed Kanu,
osnivaču Gađar dinastije. Njihova vladavina poklapa se sa
pojavom industrijske revolucije na Zapadu. Aga Muhammed
proglasio se za kralja 1787. godine, na kraju uspješne
kampanje protiv Rusije. On je prenio kraljevsko prijestolj
u Teheran. Najbrutalniji i najomraženiji iranski monarh,
Aga Muhammed, ipak je uspio otkloniti anarhiju iz zemlje.
On je vodio uspješne vojne pohode protiv vanjskih neprijatelja i proglasio šiitski
islam za službenu državnu vjeru. Poslije njegovog ubojstva,
izmjenjali su se njegovi nasljednici Fat Ali Šah
(1798-1834), Muhammed Šah (1834-1848), Nasiruddin Šah
(1848-96), Muzaferuddin Šah (1896-1907) i Ahmed Šah
(1909-25).
Za vrijeme
vladavine Nasiruddin Šaha, prostrani dijelovi sadašnjeg
Afganistana i Pakistana odcijepljeni su od Irana. I u
sjeverozapadnim oblastima, velika prostranstva oduzeta su
kraljevini i stavljena pod rusku dominaciju. Prodor
zapadne kulture i kraljeva putovanja u Evropu, izvršili su
veliki uticaj na Iran. Zahvaljujući velikom razvoju tiska,
došlo je do velikih promjena u oblasti kulture, a jedna od
posljedica toga bila je i masovna pobuna protiv duhanskih
koncesija koje je Nasiruddin Šah dao europskim
kolonijalistima. Pobuna je završena velikom pobjedom
naroda.
Nasiruddina Šaha ubile su kasnije pristalice Sejjida
Džemaluddina Asad Abadija. Sljedeći kralj poslije
Nasiruddin Šaha bio je njegov sin Muzaferuddin Šah, koji
je došao na prijestolje kada je imao četrdeset godina.
Pošto je do tada vodio lak život, zaokupljen
zadovoljstvima i razonodama, nije bio u stanju upravljati
poslovima zemlje.
Ustavotvorna Revolucija
Za vrijeme vladavine Muzaferuddin Šaha, počela je
ustavotvorna revolucija kao logičan nastavak duhanske
pobune. Ta pobuna dovela je do priznavanja i
uspostavljanja sustava ustavne monarhije, a kraljev
dekret u tom smislu obnadorovan je 1906. godine. Zatim
je, iste godine, zakonodavno tijelo (medžlis)
kodificiralo Ustav. Nekoliko dana po potpisivanju Ustava,
Muzaferuddin Šah je umro, a njegov sin Muhammed Ali Šah
(1907-09) proglašen je za novog kralja. Novi suveren,
koji je dok je još bio prestolonasljednik, potpisao i
prihvatio ustavni zakon, nije gubio vrijeme da bi
ispoljio svoje protivljenje novom sistemu. Naredio je
Liakovu, ruskom komandantu kozačke brigade, da otvori
artiljerijsku vatru na Medžlis (Parlament). Tako je
počela hajka na borce za slobodu. Da bi uništili
korijene korupcije, borci za slobodu iz Gilana, Isfahana
i Tabriza krenuli su da osvoje Teheran.
U srpnju 1909, Teheran su osvojili borci za Ustav.
Muhammed Ali Šah je skinut sa prijestolja, a njegov
dvanaestogodišnji sin Ahmad Šah izabran je za novog
kralja, koji je, kada je postao punoljetan preuzeo
upravljanje poslovima i okrunio se se 1914. godine. Na
početku vladavine Ahmada Šaha izbio je Prvi svjetski
rat. Njegovi napori da iz Irana protjera britanske i
ruske trupe koje su tu bile od zaključenja ugovora iz
1907. i 1915. godine, po kojima je trebalo doći do
podjele Irana na sve interesne sfere, bili su uzaludni.
Pred kraj vladavine Ahmada Šaha došlo je do više pobuna
i ustanaka u zemlji, koji su bili neuspješni zbog
neorganiziranosti i neusuglašenosti.
Dinastija Pahlavi
U veljači 1921., Reza Kan, komandant perzijske kozačke
brigade u Gazvinu, poveo je vojsku na Teheran i
zahvaljujući dobro pripremljenim planovima zauzeo
prijestolnicu. Uz podršku disciplinirane i jedinstvene
armije i britansku pomoć, Reza Kan je uspio poraziti sve
svoje protivnike i suparnike i tako pripremi teren za
svoju vlast i vladavinu. Reza Kan je okrunjen 1926.
godine. Tvrdeći da je protivnik imperijalizma, pridobio
je podršku intelektualaca, svećenstva i naroda.
Istovremeno, polako otkrivajući svoju pravu prirodu,
jačao je svoju opoziciju protiv islamskih i kulturnih
tradicija. Godine 1935. zabranio je ženama da nose zar.
To je izazvalo snažan otpor naroda, a u Mešhedu je
održan ogroman skup protiv ove zabrane. Ulema (duhovne
vođe) oštro su kritizirale ovakvu politiku Reza Kana. To
je izazvalo veliki pokolj, koje su oružane snage
izvršile u džamiji Goraršad.
Za vrijeme 16 godina provedenih na vlasti, Reza Kan je
uveo mnogobrojne mjere kako bi iranskom društvu utisnuo
pečat zapadnjačkog karaktera, služeći se pri tome
diktatorskim metodama. Reza Kan je abdicirao u korist
svog sina Muhammeda Reze Pahlavija. Zbog opće slabosti i
raspadanja podjarmljivačkog administrativnog aparata
upravnog tijela i vojske, Muhammed Reza Pahlavi nije bio
u stanju da nastavi da vlada istom željeznom rukom po
uzoru na diktatorsku vlast svog oca. Tako je poslije
dvadest godina podjarmljenosti zavladalo razdoblje
relativne slobode. U toj atmosferi, odvijale su se
različite političke aktivnosti koje su kasnije dovele do
nacionalizacije. Pokret za nacionalizaciju nafte, imao
je za cilj da okonča britansku eksploataciju i ostvari
pravu nezavisnost i i teritorijalni integritet države.
21. srpnja 1951. godine, valovi bune i nemira zahvaćali
su sve iranske gradove. Neposredni razlog bila je
ostavka dr Mosadega na mjestu premijera, izazvana
šahovim odbijanjem da dr Mosadegu dodijeli ministarstvo
rata. Šahove snage otvorile su vatru na narod. Kralj je
ubrzo shvatio da je pogrešio. Zbog toga je uklonio
privremenu vladu, a dr Mosadeg je bio ponovo pozvan da
sastavi novu vladu. Međutim, tada su se među
rukovoditeljima pokreta pojavili oštri rascjepi, što su
iskoristili šahovi agenti u suradnji sa američkim
elementima i zbacili nacionalnu vladu dr Mosadega, u
vrijeme dok se šah nalazio u inozemstvu.
Poslije tog državnog udara, šah se vratio u Iran,
Mosadeg je bio uhićen, a u zemlji proglašeno izvanredno
stanje. Tada su ukinute sve slobode koje su prethodno
bile dozvoljene. Jedina razlika poslije 19.kolovoza bila
je promjena šahovih gospodara. Dok su Britanci bili
oslabljeni, Amerikanci su stjecali veću vlast i vršili
utjecaj na političke, gospodarske i kulturne prilike
Irana.
Ustanak 5. lipnja 1963.
Pokušavajući da se uskladi sa planovima predsjednika
Kennedyja za Treći svijet, šah je 1962. godine izjavio
da će provesti niz reformi, uključujući tu i podjelu
zemlje. Glavni cilj ovog plana bio je da se uništi
poljoprivreda, kako bi zemlja zavisila od stranih
proizvoda, da se stvori jeftina radna snaga koju bi
činili nezaposleni seljaci, prinuđeni da se sele u
gradove, zatim, da bi se raširila zapadnjačka kultura i
mentalitet i stvorilo potrošačko društvo. Kada je taj
plan postao jasan, borbeno svećenstvo, koje se i ranije
usprotivilo zakonskom prijedlogu o gradskim i
provincijskim savjetima, čiji demokratski naziv nije
uspjevao da prikrije njegove antiislamske i
antidemokratske namjere, ponovo je ustalo pod vodstvom
imama Homeinja i krenulo u borbu.
Šahova autokratska vladavina i široko oslanjanje na
tajnu policiju izazvalo je opće narodne proteste 1978.
godine. Vjersko motivirani protesti bili su po prirodi
konzervativni i upereni protiv Šahove krive politike.
Imam Homeini, koji je u veljači 1978. godine protjeran
iz Iraka, pozvao je šaha da abdicira. U svim gradovima
proglašeno je izvanredno stanje. Šahova vlast bila je
uzdrmana u temeljima.
Šah je napustio zemlju 16. siječnja 1979. godine, a imam
Homeini se vratio u Iran 1. veljače iste godine i tom
prilikom priređen mu je najveći doček koji se pamti. On
je odmah preuzeo vodstvo nad revolucijom. Koalicija koja
se ujedinila u borbi protiv monarhije, sastavljena od
različitih društvenih klasa sa vlastitim političkim
ciljevima, raspala se nestankom monarhije, čime su na
političkoj sceni ostale dvije vodeće snage: armija, koju
Bahtijarova vlada nije bila u stanju kontrolirati, i
svećenstvo.
Islamska Republika
Povratak imama Homeinija u Iran, označava početak
završne faze formiranja islamske vlasti. 9. veljače
izbili su sukobi između carske garde i zrakoplovne
jedinice odane imamu Homeiniju. 12. veljače proglašena
je privremena vlada na čelu sa Mahdi Bazarganom.
Islamska Republika proglašena je u noći 1. travnja 1979,
kada su priopćeni rezultati referenduma o državnom
uređenju zemlje. Prema službenim podacima, 98.2% glasača
izjasnilo se za Islamsku Republiku kao oblik države u
kojoj žele živjeti.
U ljeto 1979. godine spremljen je nacrt Ustava i nakon
što je podnijet na razmatranje, konačno je prihvaćen od
strane 72-članog Vijeća eksperata. Ustav je kasnije
ratificiran od strane lidera Islamske Republike, imama
Homeinija, kao i glasanjem koje je održano 3. prosinca
1979. godine, kada je prema oficijelnim podacima 98.5%
glasača glasalo za Ustav.
Osmogodišnji nametnuti rat
Iransko-irački rat, koji je počeo 22. rujna 1980, izbio
je u vrijeme kada je nova vlast nastojala da zemlji
vrati mir i prosperitet. Irački napad, definiran kao
agresija na Iran koji je u ovom sukobu imao striktno
obrambenu ulogu, razvio se u rat osmogodišnjeg
iscrpljivanja i završio rezolucijom Ujedinjenih Naroda
br. 598. Irački napad, kako se očekivalo, nije izazvao
momentalni pad iranske vlade, već je utjecao na
ujedinjenje većine političkih i vjerskih grupa oko nove
vlasti.
